SMOJINE MARENDE: Od varoškog festivala kokošjih vratića do Kerumovog odojka

Tradicionalno za 14. veljače, a već 10 godina zaredom, u Splitu održava se Smojina marenda, manifestacija kojom se slavi rođendan istovremeno omiljenog i od dijela sugrađana omraženog splitskog kroničara i novinara Miljenka Smoje (1923. – 1995.). Okupe se tu ponajviše štovatelji njegovog djela, zbije se tu i okretnih domjenkaša koji dođu na besplatan pjat spize i bocun vina, a i pokoji od Smojinih prijatelja s kojima je za života zaista “tuka” marende. Ljudi koji su mu bliski pamte da Smoje i nije bio od velikog apetita kao što ova manifestacija zaziva, ali je bio poznat njegov ritual posljednjih godina života da se s prijateljima marendava u Šantovom dvoru u splitskom Velom Varošu. U tom svojevrsnom teatru na otvorenom skupilo bi se 10-ak Splićana, a često bi se kusalo jeftiniju pučku spizu kao što su kokošji vratići, pa ih zaljevalo obilnim količinama crnoga iz obližnje varoške vinarije. Za nabavke je bio zadužen Siniša Reljić, Smojin vjerni pratitelj posljednjih pet godina života.

– Svaki dan na marendu u Šantov dvor od deset do podne i po dolazili bi Smoje i njegova Lepa, šaroliko društvo od kapetana Tonka Grubišića, Marija Bakote, inače trgovačkog putnika Dalmacijavina, zubara Elija Altarca, Borisa Dvornika, fotoreportera Feđe Klarića. Domaćin je nakon smrti Šanta Radovnikovića bio Boris Majić, koji se čitav radni vijek vukao, uglavnom, po lažnim bolovanjima kao plućni bolesnik, poznat i kao veliki ljubitelj šinjorina usprkos visokoj dobi. Za slatko je bila zadužena Tanja Kirgin, supruga poznatog splitskog slastičara, a marendu bi znala prekinuti teta Lepa, posebno kad bi se muški počeli žalit da im stalno fali vina. Spremala se jeftinija domaća spiza, a često tingul od grčani (kokošjih vratića), pa se ta marenda zvala Smojin grčan fest. Pazilo se da susidi ne vide šta se jede, htjeli smo da misle da su na jelovniku zubaci ili janjetina – prisjetio se Reljić.

Vozio je Smoju Reljić na reportaže za Feral Tribune, ljetovao s njime i Lepom mjesecima u bungalovu u Supetru. Utorkom se je navraćao kod Smojih kad se spremala večera za društvo, pa je o svemu tome i mnogočemu drugome Reljić napisao i vrlo zanimljivu knjigu “Putovanja s Miljenkom Smojom”. Iako se više bio bavio vožnjom taksija na crno, nego proučavanjem književnosti, štivo je Siniša napisao vrlo umješno.

– Smoje nije bio od neke velike spize, najdraža mu je bila manistra na pome. Draža mu je šalša bila od svake janjetine ili ribe, a posebno kad se jela u gostioni kod Mikija u Mircima na Braču. Brujetić od gira je obožava jesti kod pokojnog Slave i teta Vele u Pisku. Obožava je Smoje i mesni specijalitet “španske tice” koje bi skuhao pokojni kapetan Tonko iz Brodospasa, pa donio u Šantov dvor – kazao je Reljić.

Duh Smojinih marendi već puno desetljeće nastoji održati splitski fotograf Boris Kragić i njegova udruga “Dalmatinski timbar”. U nedjelju mu je za Smojin 93. rođendan prostor ustupio Željko Kerum, pa je jubilarna 10. marenda spremljena u njegovom novootvorenom “Lora grillu” gdje nekad je bio supermarket. Sad tamo pred ulazom roštilja se prasad, a u prostoru nekadašnje trgovine se gradelaje, suše pršuti i panceta.

– Nakon godina održavanja Smojinih marendi u oštariji “U Viđakovih”, ponovo nam je domaćim Željko Kerum. Naime, on nam je za prvu manifestaciju otvorio vrata svog hotela Marjan, a sad smo tu gosti u njegovom Lora grillu – krug se zatvorio. Njegujemo ovim ostavštinu Miljenka Smoje. Bio mi je susjed, znao sam ga od djetinjstva, a počeli smo se sretat i u slobodnoj Slobodnoj Dalmaciji gdje sam radio u grafici. Sedamdesetih godina smo se krenuli družiti, siditi po kavanama, a znali bi završavati na marendama u 3 ujutro. Ponekad sam i sam putovao s njim po otocima – ispričao je Boris Kragić.

Za kulinarski užitak na Smojinoj marendi 2016. pobrinuo se viški ribar Damir Karuza Kalambera spremivši fažol na brudet od ugora ulovljenih dan prije u Viškoj vali, a u loncu od 30 litara skončalo je i nekolika murina. Za Karuzin specijalitet nagurivalo se u redu, a mnogi ga nisu uspjeli dohvatiti.

– Evo, petu godina dolazim s Visa kako bi za Smojinu marendu napravio brudet, a ne kuvam ga ako nema ugora. To je najbolja riba za svaki temeljac, a posebno za brudete jer ga hrskavica u glavi i koža uvijek zgusnu, pa tako ne treba dodavati previše kapule i luka, stavljati zaprške. Bacim parangal kod nas u valu, a više preferiram za brudet manje ugore jer i manje su masni. Osim toga što je više glava ugora u teći uvijek je ukusnije – otkrio nam je Karuza.

Repove od ugora ovaj viški ribar i vlasnik ribarnice nikad ne stavlja u brudet. Od njih radi riblje temeljce, u kojima zna skuhat grah kao što se to tradicionalno radi na Visu generacijama.

Kerum se nije pojavio na Smojinoj marendi, pa nije kušao odojak, salatu od hobotnice i dalmatinska vina koja su ponuđena uzvanicima. Oni koji su bili najbrži domogli su se i paštete od slanutka sa slanom ribom i tunom, navodno recepta Veljka Barbierija kojeg nije želio podijeliti s novinarima. On je, pak, na marendi dobio i Nagradu Miljenko Smoje koja se dodjeljuje zaslužnicima za kulturni, umjetnički, novinarski ili sportski doprinos suvremenoj Dalmaciji, te Zlatnu značku Hajduka koja mu je stigla uz 105. rođendan splitskog kluba.

Mak Jovanović (Magazin “Skuhatćute”/ 24 sata – 20.2.2016)