GASTROBAJTERI U VAL DE LOIRE: Iće i piće u francuskoj nedođiji…Prvi dan – Nogent de Rotrou

Probudila sam se u Ibisovoj sobici, na samom rubu grada (kako uobičajeno Ibis prebiva). Ovaj grad je Paris, k tomu još južni. Probudila me glad i nedostatak nikotina. Glad mi je ujutro normalna. Nedostatak nikotina baš i nije. Uzrokovan je time što sam zaboravila uzeti cigarete, a ovdje ih nema za kupiti u normalnom dućanu.

Danas bih trebala vlakom stići u udaljenu francusku selendru zapadno od Loire. Vlakovi za selendre idu s Gare du Montaparnasse gdje sam se našla prilično rano, nakon jednog tramvaja i dva metroa. Koji ludi pritisak… Volim Pariz! Pritiska me i što bih mogla svratiti u Cartierov muzej pogledati mlađahnog japanskog arhitekta Junye Ishigamija. U blizini je. Mogla bih svratiti na još 100 mjesta. Odlučila sam se za potragu za cigarama – to je bilo uspješno, a onda sam ipak uzela prvi vlak za selendru. Bit će da sam ili ostarila ili nisam više urbana.

TGV (train à grande vitesse) stvarno umanjuje površinu Europe. Za čas sam došla u Nogent de Rotrou. To još nije ona selendra u koju zapravo idem. U Nougentu će me DECRAina šefica pokupiti autom. Uglavnom, ovo je od Pariza udaljeno stotinu svjetlosnih godina.

 

Le St Pol – Nogent de Rotrou

Dakle, kako izgleda random francusko selo?! Željeznička staničica, valjda originalna iz doba kad je željeznica tek uspostavljena. Već po izlasku iz vlaka čuje se cvrkut ptica. Odmah nasuprot je napušteno, ali vrlo chic svratište. U baroknom vezu su ulice s fancy kućama s vrtovima i negdje u blizini vrlo vrlo ozbiljna gotička crkva. Tabla s objašnjenjem je, jasno, samo na francuskom. Ceo svet razume francuski. Dakle, ne mogu tvrditi, ali mi se čini da je bila romanička pa su joj nadodali lebdećih upornjaka, proširili prozore tako da su gotički i dodali, još kasnije, toranj. Radoznali turist bi očekivao da će dvorište biti cimentano. Naime, ipak ima formu katedrale, ipak je gotička. Međutim, jok. Upuštena je u romantični rascvjetani vrt. Čekam DECRAinu šeficu u malenom perivoju pred stanicom. Domicijelno komunalno poduzeće maločas je obrezalo jorgovane i pokosilo travu. Po fizionomiji, rekla bih da je u kamionu bilo troje friških arapskih izbjeglica. Odavno mi ovako lijepo nije mirisalo.

Pošto smo se svi nakupili, otišli smo na večeru u bistro. Valjda su sveukupno maksimalno dva u cijelom Nogent de Rotrouu. Ovaj se zove St Pol.

Gost nasuprot mene naručio je, s oproštenjem, pizdice. Uz njih je dobio pomfrit. Ja sam se podrugljivo nasmijala. Rukovodeći se popularnom sintagmom „French fries“ zaključila sam da krumpir ne može biti tradicionalnije francuski napravljen od friganoga, ali da se baš i s pizdicama servira… Ne ide mi u glavu. Jedna domaća mi je potvrdila kako se dagnje uobičajeno slažu s francuskim krumpirićima, a oni ih običavaju jesti belgijske. Belgijski frigani krumpirići su francuske logike, ali imaju dvije faze friganja. Nisam tražila daljnje detalje jer joj engleski nije bio bogzna kakav.

Ja sam pojela dnevni meni – cijeli. Naime, prethodno sam bila na rubu skapavanja od gladi koja mi se uvukla u pankreas još toga jutra pa sam pomislila da ako uzmem dnevni meni, dobit ću hranu prva. To je bilo točno samo za predjelo – tona zelene salate s nagratanom mrkvom i bijelim umakom plus brdašce neka masne ribetine smuljane s kuhanim krumpirom. Nije puno pomoglo.

Kad je, kasnije, ovaj Nijemac dobio pizdice s friganim kumpirima, ja sam dobila lazanje s ribljim filovanjem. To je ovdje specijalitet. Mene nije oborio s nogu. Nešto kao sardina s povrćem između tanašnih listova tijesta. Doduše, nisam niti imala neka senzacionalna očekivanja od ovdašnje prehrane. Nisam nikakva očekivanja imala. Međutim, slučajno odabrana piwa me oborila sa stolice. Imam više sreće nego pameti. Opet belgijska. Mort Subite Blanche. Uistinu me digla iz gladnih mrtvih iznenadnosmrtno dobra čašica vrlo voćkaste, ali ipak prave pravcate pive. Autor recepta nije neki amater da koketira sa cyderom, a pravi se pivar. A ne, ne. Autor se dobro potrudio koncentrirati (možda) višnje, ali nipošto naušrb uobičajene gorčine koja potječe od pšenice i od drvene bačve u kojoj ova vrsta piva fermentira. Vrsta se zove „lambic“. Zaključila sam (možda pogrešno) da je točena budući da nije donosio bocu. Donosio je uvijek po 2 decilitra. Bilo mi je neugodno pitati pola litre jer bih ju strunila ko od šale, i ne samo dvije, a ovdje moram biti fina.

Sve su pjatance bile kaotične. Osim pomfrita s pizdicama, bilo je kombinacija smrdljivog sira sa drugim smrdljivim sirom u zagrljaju neizbježnog brda salate, raznih neprepoznatljivih mućkalica. Nigdje opipljivog bokuna za se najesti. Tako je to kad je pop besposlen pa i jariće krsti.

 

Gastrobajter/ Mariana Bucat