GASTROBAJTERI U VAL DE LOIRE 2: Iće i piće u francuskoj nedođiji…Auberge de l’Abbaye – Dan drugi uz juneću hladetinu i omlete s ribom

Gastrobajterica Marina Bucat drugog dana svoje avanture u regiji Val de Loire skida Michelinove zvjezdice po francuskoj provinciji o trošku Vijeća Europe. Sad i oni znaju da naša arhitektica ima apetit ratnog profitera iz kliškog zaleđa, a mi smo se uvjerili da joj je i teška ruka dok referira o njihovim junećim hladetinama (koje usprkos lošim kritikama smazala i s tanjura kolega za stolom...)

Posted on 20 svibnja, 2018 by admin in IZ I OKO LONCA

EU council dosta dobro pokriva troškove ića i pića. Ona prva večera nije bila banket kako samo zato što je bio dan dolaska pa program nije bio potpun. Već danas su bile bakanalije i to na predizajniranim postavama stolova, tako predizajnirama da sam prije nego sam navalila u glavi vrtila knjižicu Bonton ne bih li se prisjetila s kojim ono beštekom se počinje prvi pjat. Živjela briselska administracija kad je ovako dobre ruke.

Hotel Auberge de l’Abbaye, Thiron-Gardais

Večeravali smo u vrlo pristojnom hotelu Auberge de l’Abbaye kojeg je zabilježio i sam (Via) Michelin. Doduše, nije mi nikako jasno kako ga je Michelin uspio nabosti budući da je van svake iole frekventnije rute.

Dodatno, osim što je u selu pristojan hotel, u selu je gradilište na kojem baš ove dane montiraju betonske prefabrikate na ranogotičku opatijsku crkvu. Prefabrikati su zamjena za propale leteće upornjake. Nikada u životu nisam vidjela niti čula za takvo što. Progresivno neko selo. Malkice me razočarala sam se kad mi je Marie rekla da je predviđeno da se oblože kamenom.

Prvi pjat mi je bio gadljiv, ali glad je glad prevladala. Kuhar je stavio dvije debele fete juneće hladetine s dekoracijom. Kad kažem hladetina, mislim na kuhano meso, presovano u nekom specijalnom kuhinjskom gadgetu. Iz mesa je ponegdje izašla želatina koji se drmusa na povjetarcu. Od gada nisam fotografirala.

Napokon jedan prepoznatljivi bokun! Netko iz kuhinje je tranširao bijelu oceansku ribu junačkih dimenzija i razdijelio ju u vrlo konkretne filete. Stavio ju je da sjedi na krevetcu od omleta u kojem je prevladavala kapula zvala Foeniculum vulgaris. Ne znam kako se kaže na hrvatskom. Stvarno dobro ide u omlet – bolje nego obična. Ista osoba je na vrh svega posadila grmičak koromača da vijori, a sve to je plivalo u toću koji im je, bit će, ostao od kakvog lonca divljači. Međutim, nije ovo za se najesti. Spasila me ona hladetina od ranije. Thironjani jedu kao ptice.

Nema labavo što se redoslijeda tiče. Tu je desert, opet dosta dizajnirana stvar. Dvije vrste sladoleda: od jagode i od vanilije, inkartane tako da djeluju kao slanina u presjeku. Na vrhu imaju dva hruskava asimetrična obeliska. Obelisci su opet napravljeni, osim punila, od vanilije i jagode u tragovima, i to tako da si kolorature savršeno pristaju. Za slučaj da nije ukusno, stvarno je lijepo. Zanimljivo, sladoledi imaju skroz drugačije konzistencije: vanilija je dosta solidna, a jagoda je mljeckava. Moguće da ovdje sladoled ne rade od praška nego od sastojaka.

Nije da nisam mogla pojesti još ponešto, ali takav je raspored.

Nitko nije pitao treba li kome piwo. Ljubazni gazda je točio cabernet sauvignon i još neko crno vino, a na samom početku nas je tratao s čašicom aperola. Bio je objašnjavao sve po redu, vrste, teksture, trla – brla, ali sve na francuskom, a voditeljica se već opustila tako da više ne vodi računa o prevođenju. Imam blagi strah da će mi naškoditi sve te slatkarije.