GASTROBAJTERI U ALBANSKOM BERATU 2: Prstaci i carpaccio od hobotnice u “gradu tisuća prozora”
Naša gastro aktivistkinja Mariana Bucat mlati morske plodove u albanskom gradu Beratu i čudi se da prstaci tamo su sasvim uobičajeni na tanjurima. Berat sa svojih 35.000 stanovnika i udaljen od Tirane cca 120 kilometara, nosi nadimak "grad tisuću prozora", po karakterističnim staklenim oknima u staroj jezgri. No, naša arhitektica "tanašna" apetita se u ovom nastavku više bavi predgrađem nalik splitskom, te tanjurima punima morskih plodova dopremljenih iz Drača.
U beratski suburbij poveo nas je prijatelj od prijatelja, na riblju večeru. Radi se o rijetkom ribljem restoranu u ovom gradu. Čo’ek pozna gazdu i garantira da mu je riba friška i da lično odlazi po nju u Drač. Tako to rade i tako se hvale i kod nas po restoranima i oko njih. 
Kako ljudi, tako i prostor. Beratske suburbane kuće sliče našima na splitskoj Sirobuji ili u Stobreču, u Kaštelima… Sladoledne boje fasada, svako druga s armaturom iz serklaža, razigrani krovovi s mediteran kupama… U prizemlju su uglavnom predviđeni poslovni prostori od kojih dobar dio još nije zaživio i nikada neće. Na parcelama uobičajeno nema parkinga pa se parkira uz cestu. Glavna razlika u odnosu na kuće s Mejaša jest da ovdje kuće ipak imaju po bokun predvrta i, najvažnije, cesta je konstantne širine, uz stalan dvosmjerni promet. Može se reći kako je prosječni albanski suburbij čak komunalno uređeniji od splitskog.
U jednoj takvoj ulici je riblji restoran Il gusto. I Ilgustova zgrada ima sve odlike albanske, hrvatske i općenito balkanske estetike. Prosječna Splićanka se ovdje uistinu može osjećati kao kod kuće.
Od umora i gladi sam uzela prvo s reda od onog što je chef glavom i bradom izbrojao da ima spremno, stajavši uz našu trpezu. Ispostavilo se da je prvo s reda carpaccio od hobotnice.
Skuhani komadi su valjda bili stisnuti u nekom kalupu tako da su se jedan za drugoga prilijepili i poprimili oblik mortadele. Vrijedno kuhinjsko osoblje ih je isjeklo kiruškim skalpelom na fetice debljine cigaret – papira, složilo te fetice na fetice naranče iste debljine i još malo blagoslovilo maslinovim uljem i dodacima kao što je petrusimul, rikola… Stvarno nisam izjelica hobotnica – osim ovakvih.
Druga pjatanca je bila manistra s plodovima mora. Ništa neobično niti senzacionalno. Jedino što je bilo friško. Manistra je i ovdje šug nastao na maslinovom ulju u kojem su raskomadani mekušci kratko termički obrađeni, bez puno filozofiranja. Izuzev što je među mekušcima bilo i prstaca. Albanski dio ekipe okom nije trepnuo na njih što je značilo da ovdje nisu ilegalni.
Uvijek se sjetim nekih plićaka omiljenog otoka (Lastova) koje su (plićake) divljaci stukli macama za šačicu ilegalne školjke. U meni je taj prizor budio želju da golim rukama zadavim onog s macom. Nisam nikad došla u situaciju za zadaviti, ali prstaclije jesam više puta proklela – za slučaj da pali. Koliki konj moraš biti?! Nije me do sada interesiralo kakvog je okusa prstac. Ovaj put mi je slučajno uletio u usta… Prstaci su precjenjeni
GASTROBAJTER/Mariana Bucat