GASTROBAJTERI U ALBANIJI 3: Raki rrushi – lozovača kojom se merači i spaja narode
Naša privremena dopisnica iz Albanije Mariana Bucat boravi na CHWB-ovoj (Cultural Heritage without borders) - radionici rekonstrukcije i restauracije kao mentorka, žena od struke, dobrog apetita i vještih ruku. U trećem javljanju iz Berata povela je polaznike na žbukanje, a domaćini ih nakvasiše rakijom. Ovih dana između obroka sa suradnicima premazuje malterom kamin u kuhinji Duhanxhiju kuće, zaštićeni spomenik kulture u četvrti Gorica u Beratu…Priča treća
Krenuli smo malterisati, a kad tamo – na našem malom, ali kompliciranom gradilištu nema tekuće vode. Moment za pljunut i opsovat i šefa i stanicu. Bogme golem propust! Srećom, u mahali ima dobrih susjeda. 
Pokucala sam na kapiju jednog baš takvog. Kad je dobri susjed vidio razdraganu ekipu pred kapijom, a napose kad je shvatio da se radi o majstoricama i majstorima, normalno da je velikodušno otvorio špinu. Međutim, puno važnije – isti čas je iznio tacnu punu staklenih čašica i litru rakije. Zahtijevao je da svatko trgne po jednu. Drevno je pravilo, svuda na Balkanu, ili barem od Albanije do Hrvatske, da kad prosječan Balkanac uoči čovjeka u trlišu, šporkih ruku, oznojenog i ožeženog, prosječan Balkanac osjeća i zna da mora iznijeti rakiju. S druge strane, majstori ili oni koji bi to htjeli postati znaju da moraju energično trgnuti. Nema dangubljenja! Tamo gdje su Turci, eto i malog Muje. Trgnula sam i ja. Dobri susjed nije mario niti se čudio da sam žensko. Promislila sam kako ovdje šovinizam nije u modi.
Beratska krajina je od davnina agrikulturni kraj, a napose vinogradarski. Zato je lozovača (raki rrushi) „must have“ svakog domaćinstva, lijek za razna oboljenja i majka svakog obroka. Ne valja jesti na suho, a kud ćeš boljeg temeljca od rakijice. Pošto me dobri susjed ranije podsjetio na drevni balkanski običaj, u restoranu Magalemi hotela, prije večere, nas dvije dame smo poručile po jednu rakijicu. Ovdje vodim zdravi život.
U Mangalemiju se rakija servira u zanimljivim bakrenim tećicama. U vanjskoj je smrznuta voda, u koju smrznutu vodu je uložena unutarnja, a u koju je onda ubačen bićerin, i to malo većeg kapaciteta tako da dragi gost ne treba zvati konobara svaki čas, pri čemu je dragom gostu ljekovito piće kontinuirano rashlađeno. Konobar je primio narudžbu kao najlogičniju moguću. Kako smo nas dvije bile jedine dame iz ovog dijela svijeta, ostali su uglavnom bili Ameri i Talijani – puna terasa, tako smo kasnije, opet u ovdašnjoj kulturnoj maniri, imale prvenstvo u usluzi.
Rakija prije večere se ne trza naiskap kao ona gradilišna. Ovom prigodom i iz takvog bićerina rakija se merači. Žeže, obara, sječe udove i sjedinjuje inače posvađane i mrgudne balkanske narode.
GASTROBAJTER/ Mariana Bucat