PRIČA O ORGANSKIM VINIMA 3.dan: BEČ, KARAKTERRE – Nitko nije prorok u svom selu ili kako lokalno učiniti globalnim

Lako je biti Karakterran kad si u Beču. Karakterre, 8. po redu, i ove se godine smjestio u samom srcu Beča, u Mumoku, muzeju moderne umjetnosti, Museumsplatz 1. Na trenutak sam ambivalentan. U meni su se pomiješali zadovoljstvo i razočaranje. Lijepo je to što su alfa i omega festivala naši ljudi Marko Kovač i Niko Đukan, a tužno što je klica svih festivalskih zbivanja bio Zagreb. Naime prvi Lebel Grand Karakterre održan je 2012. u Zagrebu, sljedeća dva su bila dvodnevna, u Zagrebu i Ljubljani. No potencijal nije prepoznat ni kod ugostitelja kao specifičan vinski segment s brojnom publikom u svijetu, a ni kod medija i šire publike. I Karakterre seli u Beč. Tamo je potom narastao, sazrio i dočekao svoje 8. izdanje. Izlaganje na Karakterru danas je prestiž i organski i biodinamički vinari iz čitavog svijeta se nastoje prezentirati upravo ovdje. Tuđe, a naše ili naše, a tuđe. Osjećao sam se ujedno i kao domaćin i kao gost.

Kako bi mogli izlagati na festivalu vinari moraju ispoštovati par kriterija koji se i ne tiču isključivo proizvoda u boci.

• moraju prakticirati organski, biodinamički ili ekološki pristup, kako u vinogradu, tako i u podrumu.
• moraju koristiti prirodne kvasce,
• moraju promovirati održivi razvoj,
• moraju biti obiteljske vinarije, gdje su vlasnici ujedno i proizvođači
• i sumpora u vinu ne smije biti preko 50mg/l, mada većina ima manje ili ga uopće ne koristi ( za usporedbu u Hrvatskoj je dozvoljena količina sumpora 150mg/l za crna vina i 200mg/l za bijela vina pa čak i do 400mg/l za neke izborne berbe bobica).

Ove godine radni naslov festivala bio je neskriveno sarkastičan, Parker gave me 50. Bio je to obračun organskih vinara s konvencionalnim vinskim kritičarima i „opinionmakerima“. A Parker je guru tog prozelitizma. Zato ni njegova 100, a ni njegova 50 u svijetu organskih vina nemaju težinu.

Iz perspektive prosječnog hrvatskog vinopilca već su i konvencionalna austrijska vina egzotika, iako su ona i kvantitativno i kvalitativno u nekom drugom, višem razredu pa je tako kod njih i puno prije sazrela svijest o održivom razvoju i biodinamici. No mene je iznenadila spoznaja da su u organskoj proizvodnji i neke druge, kod nas vinski neprepoznate države, dobrano prestigle Hrvatsku. Recimo Slovačka i Češka pa onda i inače vinski etablirana Mađarska. Desetak organskih vinarija, iz svake od tih država, ipak govore da nije riječ o slučajnosti već procesu. Hrvatsku su predstavljale tek tri i po vinarije Piquentum/Clai iz Istre, Marinov iz Primoštena i Podrum Franjo s Plješivice (zanimljiv iskorak u proizvodnju vina hrvatskog Amerikanca Kreše Petrekovića).

Iz priložene slike vidi se da su, iako malobrojna, hrvatska vina izazvala velik interes te su u naguravanju ostavljeni i dokazi tome u prilog.

Ovogodišnji Karakterre ugostio je 120 vinarija iz čitavog svijeta. Smjestio se u dvije zgrade i nije bilo lako pretrčavati iz jedne u drugu. Zato ne zamjerite ovom dvojcu bez kormilara što i nije stigao sve kušati. Bilo je tu nekih neobičnih čak i egzotičnih pokušaja, npr. jedini predstavnik Turske, vinarija Gelveri-Manufacture. Njihova vina aromatski su neodoljivo vukla na vrhunske dalmatinske travarice. Koromač je njihov zaštitni znak.

Teško bi bilo spomenuti sve vinare koje smo posjetili i sva vina koja smo probali na festivalu. Tu ću dodati da smo ovdje namjerno preskočili divna vina koja smo probali na mini Karakterru dva dana prije. I još jednom ću apostrofirati da svakako treba kušati sva vina vinarija iz Burgenlanda i Wienviertela koje sam spomenuo tim povodom. Ipak, sad ću se zadržati na par vinara koji su me se ovdje dojmili u cijelosti, a potom ću i faktografski nabrojati još neka vina koja bi bilo neopravdano preskočiti i ostaviti drage čitatelje i vinofile u neznanju.

Vina vinarije Carussini iz Piedmonta ovdje navodim među prvima, a na festivalu smo ih pili među zadnjima, već prilično umorni, dehidrirani i podnapiti. No to još više govori o kvaliteti vina koja su bila ponuđena na tom vinskom štandu. Od par vina koja smo tu probali navesti ću dvije etikete, Lie Vi (Barbera d Asti) i Sisto No 14 (Nebbiolo). Srednje do punog tijela, elegantna, uravnoteženih tanina, dugog finiša. Žao mi je što nismo stigli probati sva vina Carussini vinarije jer je vinar dosta toga već nesebično istočio, ali zato imamo vrlo dobar razlog za dugo odgađani posjet Piedmontu.

Druga vinarija koju svakako izdvajam je Kamara winery iz Soluna u Grčkoj čije vino prezentira mlada dama sa slike, inače vinareva kćerka i integrirani dio vinarije. Kako hrvatski vinoljupci imaju vrlo malo iskustva s grčkim vinima, konkretnije ću ih predstaviti. Teško je izdvojiti jedno vino ove vinarije. Zato nabrajam sva koja smo kušali, a vi ih nastojte negdje probati i uživati u njima bez žurbe.

Pet-Nat, 2016. (Xionmavro, Malagousia, Assyrtiko)

Retsina, 2018. (Roditis, Assyrtiko), lagano, elegantno, slankasto bijelo vino s dugim završetkom

Nimbus Albus, 2017. (Malagousia, Assyrtiko), bogato na nosu i nepcu, herbalno, koštuničavo voće, dijelom korištena sur lie metoda

Nimbus Ritinitis, 2017. Orange wine, macerirani Assyrtiko 100%, herbalno s notama đumbira

Shadow play red, 2017. Xionmavro 100%, crno vino punog tijela, umjerenih alkohola i tanina, arome crvenog voća, šljiva i vanilije, dugog završetka.

Pretjerao sam u opisu, znam. Neumjeren sam s vinom i riječima. S godinama neke druge sposobnosti iščezavaju, a ta neumjerenost, posljedično, sve više dolazi do izražaja.

Zato sad idem brzopotezno no to nije uputa da se pije na identičan način.

Češko-Slovačka kolaboracija

Među Slovacima koji su općenito ostavili izvrstan dojam, izdvajam vinarije Hubinsky, već spomenuto Slobodne Vinarstvo, zatim Vdovjak kao i odlično vino Pappilon 2018., (saouvignon blanc) vinarije inspirativnog imena „Vino od Francuza“ i predivan Ritual 2017. (frankovka), vinarije Naboso. Od Čeha su tu neizbježni Milan Nestarec sa svojim divnim etiketama Podfuck (pinot sivi) i Gin tonic (sauvignon blanc), ali i Vino Loigi.

Zatim još jedna talijanska etiketa Vin de Granaro 2007., vinarije Menti, s vulkanskog tla i od sorte garganega, proizvedena u Amarone žanru.
Mađarska vinarija Szolo otkrila nam je npr. nove dimenzije vina i njihov perfect match s glazbom. Prema njihovim spoznajama cabernet sauvignon se odlično uparuje s glazbom Jimmy Hendrixa, dok chardonnay pokazuje svoje najbolje lice uz taktove Robbie Williamsa. Ta teorija je dobila i zamah pa stanoviti austrijski vinar Marcus Bachmann koristi posebne zvučnike u podrumu da bi potakao fermentaciju i istakao sortnu aromu grožđa.

Slobodno koristite ovu tehniku uparivanja i u kućnoj radinosti i istražujte glazbene afinitete naših autohtonih sorti, a nama je vrijeme da se u bečkom stilu, pristojno i na nogama, pozdravimo s ovogodišnjim Karakterrom

Gastrobajter/ Salvador MANDARIĆ