GRADELE U DVA GRADA: Jest Ćiba, ali baš kako triba!

PRIČA DRUGA; Nedjeljom u 1, osoba 10… Nakon Batak grilla u Zagrebu, naš Gastrobajter Igor Gomezelj iznio je svoje impresije o  splitskom bistrou Ćiba…

Kako sam tek dotepenac, a ne fetivi Splićanac, uvijek mi je nešto falilo u vikend ophodnjama na Bačvice i oko njih. O.K. – Goran Karan i ekipa zadovoljavaju se uvijek istim đirom, većina ljudi živi za to da se u svako godišnje doba opušta na štekatu, pogleda usmjerenog put Brača. Kava u Žbirca uvijek mi prija, ali zar je to sve što imam ja od nedjeljnog prijepodnevnog izlaska? „Kamo nakon kave?!“ zavapio sam prošle nedjelje u po bota, a drug Sina spremno je odgovorio –„Ajmo u Ćibe na roštilj!“.

Tako smo dobili drugog kandidata za naš usporedni test…

Za Ćibu sam čuo, ali tamošnji roštilj probao nisam, pa je ova ponuda dobro zazvonila i to ne samo u mojim ušima! Skupili smo svu dicu, sve žene i muževe naše ekipe koji tog dana nisu imali riješen nedjeljni objed u none, i biciklima, Uberom i na noge krenuli put Gospe od Pojišana.

Lokaciju sam pronašao iz druge, što govori o tome da bi vlasnici objekta mogli dodati kakav smjerokaz ili tablu na Pojišansku cestu, budući da sam ovuda prošao nebrojeno puta i nisam zamijetio restoran. U prohladno zimsko nedjeljno poslijepodne lijepo je bilo ući u Ćibu, mali restorančić, ugodno ugrijan i namješten u jednostavnom, domaćem, nenametljivom štihu, od kojeg se čovjek odmah otkravi i naruči aperitiv, još s nogu!

Aperitivi, odnosno digestivi poredani su na šanku kao špalir hostesa koje dočekuju goste i usmjeravaju prema preferencijama: šljivovica, medovača, smokva, limunčelo, travarica, rogač, što god vam je srcu drago, tako da promrzli namjernik brzo vraća boju u obraze… Unutrašnjost je ugodna i u nedjelju poslijepodne zaposjednuta stalnim gostima koji znaju po što su došli.

Popis gotovih jela na tabli bilo je prvo što sam zamijetio nakon ulaska, ali došli smo na roštilj, pa smo roštilj i naručili. Ljubazno osoblje sugeriralo nam je što uvrstiti u izbor miješanog mesa, pa smo naručili platu Ćiba, koja predstavlja „best of“ presjek gradelarske ponude za djecu i odrasle. Odrasli su se uhvatili koke i bržole, uz prilog fažola, à la gravče-na-tavče, pa sve na lepinju, kao u škartoc. Meni je drag bio punjeni lungić! Djeca su, naravno tukla po ćevapima, kobasama i krumpiru na ploške, koji je bio pravo osvježenje, nakon nebrojenih pommes-frites aranžmana koje smo preživjeli drugdje. Pogled je čeznutljivo skretao na okolne stolove, gdje su stalni gosti lagano guštali u gotovim jelima i čini mi se da je to glavni adut u Ćibinoj ponudi. Naročito je hvaljen bio tingul, toga dana posebno istaknut u ponudi dana. Izgledom me privukao i jedan ozbiljan Ćiba burger, koji je pobjedonosno pronesen preko naših glava do mlade konzumentice za susjednim stolom.

Ono što nas je posebno razveselilo bilo je crno vino kuće koje nam je misteriozno ponuđeno, bez imena. Kasnije smo ipak doznali da se radi o plavcu Senjković, vinu koje nas je oduševilo svježinom, kvalitetom i cijenom! Samo zbog toga je vrijedilo doći do Ćibe – našli smo mjesto u Splitu, gdje se može popiti žmul dobra vina i nasmijati se računu!

Zaključak: ručak za deset (osoba) uz krasno vino za osamdeset kuna po litri, svakako će me nagnati da slijedeći put nakon što obavim knjižnicu, protegnem noge i u Ćibi iza Gospe od Pojišana provjerim natpise na tabli dnevnog menija. Ipak, kao i kod ostalih splitskih lokala, zamjetna je paprenija cijena spize u usporedbi sa zagrebačkim odredištima. No, tu nam više ne pomaže niti Blaškovićeva Liga za borbu protiv turizma… Da se razumijemo – Ćiba je ipak u splitskom restoranskom cjenovno povoljnijem razredu.

Gastrobajter: Igor Gomezelj