GASTROBAJTERI U VAL DE LOIRE 3: Iće i piće u francuskoj nedođiji…Festival Duhova i “Božje djelo” s gustom pjenom
U završnici gastrobajteringa po francuskim zabitima o trošku Vijeća Europe, a u sklopu DECRA (Development of European cultural routes for all), Mariana Bucat, naša arhitektica s jedaćim priborom, obrela se na Festivalu duhova. Tamo se namlatila sendviča i slastica thironskih seljanki te poškropila craft pivkanom kojem kao da je ime nadjenula operativka udruge "U ime obitelji". Priča treća – Opus Dei...a pivo!
U Thiron Gardaisu održao se dvodnevni seoski dernek u povodu blagdana Duhova. Inače, Duhovi ili Pedesetnica obilježavaju dan kada je Duh Sveti sišao na apostole od čega su progovorili na sve jezike. Duhovi su ovdje važan blagdan. Toliko važan da su neradni dan. Dakle, povodom Duhova, tokom dva dana i dvije rane noći oko srednjovjekovnog samostana su se izmjenjivali škotski krkani koji se nabacuju s čeličnom kuglom, prodavači drangulija, nastupale su mlade plesačice, zapravo više skakačice iz Škotske u kariranim rozim i svijetloplavim kiltovima, francuski trubaduri na gajdama, također odjeveni u kiltove, neizbježni i vrlo prigodni srednjovjekovni redovnici s bubnjevima koji su si bili umislili da su jako smiješni i ne znam tko sve ne. Festival se, maštovito, zove Festival Duhova. 
Bio je i muški par vikinga iza jednog šanka, ispod jednog šatora. Mi iz DECRA-e smo se skutrili oko stolova baš uz taj šator. Thironske seljanke su nam napripravile snackova svake fele. Neobično mi je bilo što u snack spada i lešo meso složeno sa salatom. Bilo je bataka koji su možda mogli poslužiti vikinzima – da zagrizu pa bace iza leđa. Meni nisu poslužili. Istakli su se sendviči iznenađenja. Sendviči su s kruhom malo debljim od palačinke i filovanjem od svega i svačega, ali tako da su sastojci izmješani po katovima i onda opet na svakom katu izmiješani u tlocrtu. Kad ekipa nema šta laprdat, onda laprda o filovanju. Čini se kao praktična pjatanca kad primjerice domaćin očekuje dosadno i nerazgovorljivo društvo. Sendviči su sami po sebi neloši. 
Donijele su i slatkoga u kartonskim kašeticama. Slatko ima formu minjona, cca 6 vrsta. Dočula sam da se radilo o pistaču, marelici, malini, bademima – za drugo ne znam. Ja sam progutala maslac od marelice u navlaženom biskvitu posut neidentificiranim prahom (na fotografiji sasvim gore, desno). Nije kokosov. Učinilo mi se da sam se netom podebljala za jedno kilo.
Kad je snack u pitanju, iako su opet donijeli na litre vina, meni je ipak bolje piti piwo. Hvali more, drž’ se kraja. Ona dva vikinška barmena, prepoznatljivih vikinških glava i torza (mljac, mljac) posluživali su piwe u keramičke simpatične teglice. Ja sam naručila što i ostali. Kud svi Turci, tud i mali Mujo.
Opus Dei/Daher Craft Beer
Lagano craft piwo s dosta guste pjene. Gusta pjena znači da su balončići baš sitni. Uvijek se pitam kako nekom balončići ispadnu sitni, a nekom krupni… Raspitivajući se kod vikinga o piwu, koncentrirajući se na razgovor, a ne na torzo, doznala sam da piwo nosi ime Opus Dei ili Božje djelo. Kud će Opus nego na Festival Duhova! Svoj na svome. Vikinzima je to turbo smiješno i konceptualno ispravno. Naravno, ime ima veze s takozvanim božanskim okusom. Nomen est omen. Dobro piwo kao djelo Božje. Puno krigli – opera Dei. Iuvat pivus post opus. To sam sve ispijajući smislila. Opus Dei na popularnom festivalu u napuštenom selu je njima fora, ali za mene trauma… kao da je Željka Markić upala mi u kriglu. Stoga su Hrvatici koja je utekla u inozemstvo, gutljaji bivali sve teži. Ili je Duh Sveti i na mene sišao.
Daher Craft Beer imaju smisla za crni humor.
Gastrobajter/Mariana Bucat
