GASTROBAJTERI U ALBANSKOM BERATU: Obaranje jutarnjom pitom i udžemljenim višnjama…priča prva
Naša gastrooperativka Mariana Bucat tek što je poispražnjivala tanjure i krigle po francuskim provincijama, završila je u albanskom gradu Beratu. Osim što će kao čovjek od arhitekture dva tjedna divaniti na CHWB-ovoj (Cultural Heritage without borders) radionici rekonstrukcije i restauracije u svojstvu mentora, obavljat će teške i zahtjevne zadaće za naš portal. Dakle, jesti, piti i pisati o ovom gradu muzeju na jugu Albanije te tamošnjoj čeljadi…
U srdačnih domaćina sve je ukusno, a još kad srdačni domaćini imaju šlifa, gost je uistinu počašćeno biće.
Noćimo kod familije od pravog beratskog kolina. I muž i žena i svi njihovi su odavde, ali nisu kicoši. Uljudni su, skromni i nenametljivi. Gazda je od ranog jutra u opeglanoj košulji. Po starom albanskom običaju, on poslužuje goste. Žena mu je očito vrijedna i od rane zore je, po starom beratskom običaju, u vrtu i u kužini. I u
Albaniji je kužina kužina. 
Za razliku od susjeda koji su ozidali kuće od kraja do kraja parcele, u naših domaćina postoji i kuća i pristojan ostatak parcele. Taj ostatak je zasađen engleskom travicom za koju u ovdašnjim klimatskim uvjetima treba velika požrtvovnost. U njemu plivaju otočići s voćkama i cvijećem. Ne može se reći kako su s kućom naročito uspjeli, ali barem nije ispala predimenzionirana i ima duboko uvučenu loggiu. Dok je vani zvizdan, u loggi je uistinu podnošljivo.
Nakon što smo se bili smjestili, gazda je došao pozdraviti i prodivaniti prije spavanja. Ponudio je kafom. Nisam odbila. Donio ju je u najfinijem ugusto ornamentiranom kineskom porculanu. Nije baš s engleskim, ali jest s talijanskim. Pošto sam se geografski locirala, izrazio je nostalgiju prema nekadašnjoj susjednoj državi. To je za njega bila prava zemlja.
Jutros rano smo svih pet cimera izmilili iz nakićenih spavaonica pravac za stol u loggi prenapučen svakakvom ljetnom spizom. Nabrala je dva puna pjata trešanja i marelica. Bile su servirane i udžemljene višnje. Ne mogu reći jesu li njene, domaće, ali također su mljac. A onda je stavio pravi džem, od pravih dunja. To je tek bilo slatko.
Doduše, morali smo prije pojesti po jedno jaje, komad sira, pomidor plus jogurt. Dragi gazda inzistira da se zdravo hranimo. Kaže mi cimer, inače iz Korce, da ovdje svi kod kuće rade jogurt kojeg zovu „kos“.
Gazdarica me oborila s nogu jutarnjom pitom koju ovdje zovu burek. Ej što bi voljela da je tu koji Bosanac pa da se ibreti nad nazivljem. Savila je prozirnu mekanu jufku i u nju oribala slatkastu tikvicu i kremasti sir. Toliko se dobro ćutio okus sira i tikvice da sam zaključila kako su sasvim usamljeni u jufki.
Gastrobajterica/ Mariana Bucat