VARAŽDINSKA TRILOGIJA: Gastrobajterova vrludanja po antičkim jelovnicima Varaždinskih Toplica…priča prva

U posljednje vrijeme gastrobajterska putovanja bilježim kao obroke, sljedove i jelovnike, jer njih se ipak bolje i lakše pamti od obilja muzejske građe koju nam domaćini iznesu tijekom blitzkrieg promotivnih izleta za medije. Priznajem, uslijed višegodišnjeg posvećenog rada na gastro-enologiji, okopnjela mi je intelektualna kondicija za povijesna izlaganja koja upadaju u termin obroka.
Ovaj put mjesto radnje bila je Varaždinska županija, domaćica vrijedna novinarka Marija Barić (hia.com.hr), a organizatori tamošnje turističke zajednice (Varaždinske Toplice, Varaždin, Ivanec, Lepoglava). U prvom vikendu lipnja dočekuju nas kulturnjaci, vinari, mlinari, planinari, vitezi, coprnice (autohtone vještice), čipkarice, a miješaju se kojekakve plate, sljedovi i pijače, pa legende, priče i dobra druženja…

Društvo nas novinara s raznih je strana, malo, (pr)obrano i otporno na metke. Apetiti kod muških članova trupe – atletski… Program koji su priredili TZ-ovci za novinare zanimljiv je, ali i zahtjevan jer u dva i pol dana nabijena je gusta kilometraža i mnoštvo mjesta za obići. Ponekad je gusto kao čekinje po ramenima košarkaške legende Andre Knege, pa kasnimo, ne stižemo. Pravdamo se jednim domaćinima da smo upadali u zasjede kod drugih…da su krivi oni tamo, a mi naivni i nupućeni, prefini da odemo…

Krenimo od početka…Priča prva: Varaždinske Toplice
PROUSTOVSKI GEMIŠT UMJESTO APERITIVA KOD CARA KONSTANTINA
Stižem prvo u Varaždinske Toplice s Riječankom Karin Mimicom, glavnom gastronutičarkom na ovim prostorima. Ja nikad jio, pio, a niti bio tamo. Kasno je poslijepodne – Toplice se spremaju za manifestaciju Aquafest – slave Rimljane koji su od tamo potjerali Ilire plemena Jasi, pa im zauzeli termalne izvore i pretvorili ga u naselje Aqua Iasae (1.-4. st.) da namaču osvajačke tabane u 58º C. Njima u čast hrvatski muževi i Topličani hladno su naoružani za ovu lipanjsku turističku manifestaciju, veličaju cara Konstantina koji je u 4. stoljeću obnovio kupališta. Navukli su suknje, sviraju se trublje i harfe, mlate gladijatori…ljupko je…a i golemi uštipci cvrče u parku preko puta…

Nasuprot Zavičajnog muzeja gdje se trebamo naći s ostalima u obilasku, gostiona je lječilišta Konstantinov dom, zdanja podignutog 1779. godine. Prizor je nekako nestvaran – za stolovima tog stoljetnog objekta zasjedaju isključivo gospođe. Proljetni im je ditiramb: smirene su, nekako uzvišene, prizor kao s kakvog akvarela iz boljih godina prošlog stoljeća (bilo mi je neugodno fotkati). Leprša mi da su to udovice i raspuštenice koje su razdužile supruge, pa se dogovorile s univerzumom i među sobom da je ovo njihovo mjesto i vrijeme. I cjenik u tom objektu nadrealan je za putnika iz Dalmacije, posebice Splita u kojem se ugostiteljstvo sve više mjeri po broju turista opečenih računima.

Za mene, jedinog muškog gosta u lokalu, ponuda je Proustovska – a umjesto Marcelova kolačića koji ga je odnio u djetinjstvo, ispijam Konstantinov gemišt i vraćam se u nježnu dob (još da je bilo pogačica s čvarcima koje su inače u ponudi, završio bi babi u krilu). Naime, Kod Konstantina sve je kao prije 30 godina; ispeglano osoblje, ozračje, ponuda. Domaće žestice od 0,03 l su 4,80 kuna, pola deca šljive, travarice ili loze kočoperi se na osam, a domaća piva upola ili za trećinu je jeftinija nego u Splitu…Vrlo pristalo kvalitetno bijelo vino Sv. Benedikt s lokalnog OPG-a Vitez u objektu se nudi za 38 kuna po litri, a unosim ga da rashladim sustav nakon višesatne vožnje s juga i ozbiljno se primim izučavanja kulture toga kraja. Od okrepe svira mi violina u grudnom košu Odu radosti, a izgemištilo se i pitanje : “Da nije ponovo 1986. godina?!”

Ponesen ovom vremenskom zavjetrinom u Varaždinskim Toplicama, mjestom koje tisućama godinama zdravom termalnom vodom smiruje i liječi namjernike, kao da ulijevam pitak i dražestan gemišt svoje adolescencije. Pri tom maštam kako sam ponovo na trećini dosadašnjeg života i neću iz gusjenice postati novinarska (agent) sova, nego ugledan član nadzornog odbora, savjetnik u institutu ili barem doživotni načelnik općine u dalmatinskom zaleđu.

Ili, pak, možda, su Konstantinove cijene, (vraćam se s mladalačke ekskurzije iz prošlosti na terasu doma), izražene u eurima ili talirima…Ma, nisu…kune su…pa šaljem dokaze s preslicima cjenika splitskim muškim posvudušama, pišem im haiku o ovoj gostioni pri rehabilitacijskom centru. Radim na marketingu za domaćina – jer ovi dolje s kojima u Dalmaciji dijelim stolove i laži vole spajati terenski rad i tekuću okrjepu, a slabo zalaze u pitoreskna zelena mjesta habsburške geometrije na sjeveru zemlje, urednih i dovršenih kuća, dobro raspoloženih gospođa i mještana.
Nakon kratkog početnog mariniranja gemištom, skuplja se družba, pa ulazimo u muzej…Antički rimski gologuzani posvuda su na reljefima…Neugodno mi je, u zavičaju se u posljednje vrijeme puno priča i piše o tome. Kao eksponat među antičkom građom izložen je i drveni brkati Kinez iz 19. stoljeća kojeg mještani zovu “Turčin”.

RIMSKA GOZBA UVAŽENOG ROBERTA SLOGARA
Nakon obilaska muzeja dočekala nas je vrlo ozbiljna večera u upravo otvorenom restoranu Bernarda koji je preuređen iz seoske staje. Vlasnici su imućna lokalna obitelj koji stoje iza istoimene i još ozbiljnije tvrtke za madrace i krevete. Kuhar je zagrebački Shaolin majstor Robert Slogar, pa nam slijedi jedan od tri rimska menija koje je složio za Aquafest. Tu su tamburaši, tu je i Mirko Fodor, inače Gastrobajterima voditelj obljubljene radio emisije Lobotomija na 2. programu Hrvatskog radija, zbog kojeg je afrička šljiva, njihov sponzor, poznata i predškolskom uzrastu u našim obiteljskim vozilima.
Do mene sjedila je Dragica Ratković, gradonačelnica Varaždinskih Toplica – dotjerana i raspjevana s tamburašima je dijelila refrene, a s nama Slogarove sljedove. Odličnu makedonsku mastiku, dijelio sam, pak, samo s kolegicom Nives Matijević. Nažalost, za večerom slabo komuniciram s lokalnom upravom i neprofesionalno je. Valjda sam odsutan duhom, jer kao da još sjedim u nježnoj dobi s udovicama na terasi Kod Konstantina. Ostali za stolom Bernarde izmjenjuju iskustva sa sadnjom trajnica. Ionako više znam o trajnim frizurama.
Potom bakanalije; Slogareva rimska piadina za predjelo – inačica talijanske tanke pogačice pune mediteranskih okusa. Jeo sam sličnu, ali ne i ovako dobru u Bologni. Uslijedila je juha u kojoj se svaki sastojak kočoperio zasebno, a opet je skladno plivao s ostalim u gustišu od domaćih rajčica – bilo je u njemu emulzije limunskog bosiljka, croutonsa od kukuruznog kruha i deset godina starog parmezana. Zvuči kao meni za Butkovića i Plavu Kamenicu, no radi se o poprilično grubom, reklo bi se, seljačkom jelu, kojeg bi kusao i na škverskoj marendi.

Za glavno jelo Slogar je na tanjure smjestio pečeni but “poludivlje mangulice”, a doznajem da se radi o sorti crnog gice koja voli šumski život i raspojasanost. Tu su uvezani bili i još kojekakvi dodaci koje možete iščitati s fotke, da sad ne prepisujem. Nisam bio oboren glavnim jelom i vinom koje nam je služeno, ali jesam desertom – čokoladnom sferom s mousseom od bijele čokolade. Zaključak: Bernarda je restoran u kojem stoluje ozbiljan kuhar, vrlo dobro izgleda, jedini ovakav u kraju i uz hotel koji kane izgraditi Bernarda Cecelja i njezin sin Boris Perovski – osovit će Varaždinske Toplice u mjesto za ljubitelje dobre i poštene gastronomije i iz susjednih zemalja. Usput, cijena ovakvog menija (165 kn) u Splitu bi bila dobrano pikantnija.

POVEČERJE UZ HARFU
Večer privodimo kraju u rimskoj bazilici. Evergreeni i štošta drugo nižu se pod prstima harfistice Doris Karamatić, a potom je uslijedio, kažu, izvrstan nastup Nine Kraljić koji sam nažalost propustio radi preodijevanja u večernju toaletu u Minervi, specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju izgrađenoj 1981., gdje su nas smjestili iz TZ Vraždina. Vratio sam se na gladijatorske igre, te večer završio s kolegama u slastičarnici Nympha, koja nosi ime po tamošnjem reljefu iz 2. stoljeća. Puno je povijesti nastalo iz tople i sumporne ilirske vode toga kraja.

Tekst: Gastro rimski bajter /Mak Jovanović 

foto: Marija Barić – hia.com.hr, Karin Mimica – Fijet, TZ Varaždinske Toplice, Restoran Bernarda

Poznati Topličanci: Operna diva Ruža Pospiš Baldani. Nenad Brixy (1924-1984) – novinar, pisac, komediograf, prevoditelj, te autor kriminalističko-humorističnog stripa o nespretnom detektivu Timothyju Tatcher. Kultan je i kao prevoditelj i urednik kultnog talijanskog stripa Alan Ford kojeg je svojim jezikom i autskim dosjetkama Brixy približo čitateljima svih uzrasta bivše države.